Suvremene obrazovne znanosti zahtijevaju usmjeravanje profesionalnih kompetencija odgajatelja prema efikasnoj praksi poticanja kreativnog učenja i inovacija među djecom. Osnovni cilj ovoga rada bio je kombinacijom kvantitativnog i kvalitativnog pristupa, utvrditi kakvi su stavovi odgajatelja prema kreativnosti općenito, kreativnosti djece i ulozi pri poticanju kreativnosti djece te njihove samoprocjene o stečenim kompetencijama u tom području. Za potrebe ovog istraživanja kreiran je upitnik koji je primijenjen na uzorku ispitanika (N= 151) iz sedam ustanova ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja grada Zagreba. Utvrđene su umjerene razine slaganja odgajatelja s istraženim mitovima prema kreativnosti. Značajne korelacije u odnosu na pojedine socio-demografske karakteristike dobivene su samo između slaganja odgajatelja s Mitom 9 (Kreativna organizacija podrazumijeva isključivo kreativne zaposlenike) i njihove dobi i radnog staža. Odgajatelj su procijenili stečenost vlastitih kompetencija za poticanje kreativnosti djece znatno većom samostalnim učenjem i stručnim usavršavanjem negoli tijekom studija. Samoprocjene odgajatelja o stečenim kompetencijama različitim oblicima profesionalnog razvoja nisu u korelaciji s dobi, radnim stažem i razinom formalnog obrazovanja. Pri određivanju kreativnosti i opisivanju primjera manifestacije kreativnosti kod djece, odgajatelji najčešće ističu kreativnost kao sposobnost i proces stvaranja u području likovnosti i igre, a kao najčešće područje manifestacije kreativnosti djece navode likovnu i glazbenu kulturu te hrvatski jezik. Dobiveni rezultati razmotreni su u kontekstu obrazovnih implikacija za praksu.