U odgojno-obrazovnom procesu nastave hrvatskoga jezika velike su mogućnosti za poticanje, usmjeravanje i razvijanje stvaralačkoga pisanja koje predstavlja zahtjevnu etapu koja u sebi objedinjuje pisanje kao grafomotoričku i kao stvaralačku aktivnost. Pri poticanju pisanoga stvaralaštva učenika, potrebno je uvoditi različite metode i strategije. Budući da je pripovijedanje priča vrlo važna aktivnost u nastavi hrvatskog jezika jer pridonosi razvijanju osjetljivosti za književni izraz kod učenika, ono može biti važan poticaj i za pisano stvaralaštvo. Dosadašnja su istraživanja potvrdila da pri procesu pripovijedanja učenici i učitelj razvijaju pojedine literarne i jezične sposobnosti. Stoga je cilj ovoga rada prikazati kako i koliko pripovijedanje priča može potaknuti učenike na pisano stvaralaštvo. Za potrebe rada provedeno je istraživanje s učenicima 3. razreda koji će činiti pokusnu i kontrolnu skupinu. Učenicima u pokusnoj skupini tijekom četiriju radnih dana pripovijedane su priče. Nakon svakog pripovijedanja uslijedio je razgovor o priči. Peti dan zadatak ove skupine bio je pisanje sastavka na određenu temu. Kontrolna skupina je pisala sastavak s istom temom bez prethodno poslušanih priča. Nakon toga, četiri procjenjivača (nastavnik metodike i tri studentice) usporedili su sastavke kontrolne i pokusne skupine te ih vrednovali služeći se za to napravljenim opisnicima.